Telekomunikaciju možemo definirati kao razmjenu informacija između izvora informacije i odredišta informacije s pomoću tehnologije. Komunikacijska tehnologija koristi kanale za prijenos informacija preko fizičkog medija (poput signalnih kabela) ili u obliku elektromagnetskih valova.
Osnovni telekomunikacijski sustav se sastoji od tri osnovna dijela koja su uvijek prisutna u nekom obliku:
- Predajnik – koji prima informaciju, pretvara ju u signal, te odašilje u prijenosni medij.
- Prijenosni medij – koji prenosi signal do odredišta.
- Prijemnik – koji prima signal iz prijenosnog medija te ga pretvara nazad u korisnu informaciju.
Kod telekomunikacijskih sustava razlikujemo analogne signale i digitalne signale te shodno tome telekomunikacijske sustave dijelimo na analogne komunikacijske sustave i digitalne komunikacijske sustave.
Kod analognog signala, signal neprekidno mijenja vrijednosti u odnosu na informaciju dok se kod digitalnog signala informacija kodira kao niz diskretnih vrijednosti signala (npr. niz jedinica i nula). Prilikom prijenosa signala, u prijenosnom mediju dolazi do neželjenih pojava poput šumova koji nepovoljno utječu na signal. Analogni signal je posebno osjetljiv na ovakve smetnje. Šum može biti aditivni ili supstraktivni.
U oba slučaja on neizbježno mijenja vrijednosti analognog signala, a kako je informacija koju prenosimo ovisna o vrijednosti analognog signala, u krajnjem slučaju može doći do gubitka informacije. Digitalni signal je znatno manje osjetljiv na ovakve smetnje, upravo zato što je informacija kodirana kao niz diskretnih vrijednosti. Ovo je glavna prednost digitalnog signala nad analognim signalom.
